I dok su ovako raspoređene količine vode zadovoljavale potrebe, odnosno održavale ravnotežu u iskonskoj prirodi, pojavom čovjeka ta ravnoteža je počela da se narušava.
Naime, njegovom pojavom kao najsavršenijeg bića i elementa iskonske
prirode, dotadašnje spontane biološke zakonitosti upravljanja biosferom,
počinju se mijenjati (prilagodjavati) njegovim nastojanjima da ih
podredi svojim potrebama.
Dakle, čovjek, kao sastavni dio iskonske prirode, u početku svoje potrebe zadovoljava direktno u prirodi.
Kasnijim razvojem i sve većim porastom zahtijeva za prirodnim resursima "izdvaja”
se iz te iskonske prirode, stvarajući društvo i društvene, odnosno
društveno- ekonomske odnose. Tako se počinje razvijati situacija u
kojoj, za korištenje prirodnih resursa, nije više bio dovoljan direktan
odnos (proces) čovjek – iskonska priroda. Neminovno se radjaju novi
procesi na relaciji ljudi – ljudi, u kojima se definišu šire potrebe i
želje u odnosu na iskonsku prirodu.
Ostvarivati narasle potrebe postaje moguće samo putem odredjenih sistema i mjera kojima se djeluje na iskonsku prirodu – proces: ljudi- vještačka priroda(sistemi) – iskonska priroda. I tako se zatvara novi krug:
ljudi, njihove želje i potrebe (ulazi) – vještački sistemi – priroda –
ljudi i ostvareni izlazi (rezultati zadovoljenih želja i potreba).
|
|
Na ovaj način se došlo do pojma vodoprivredni (vodni) sistemi i upravljanja njima.
Naravno da su u početku razvoja ti sistemi bili vrlo jednostavni, ali
su i tada, kao i danas, bili gotovo najveći zahvati u prirodi. Naime,
još u civilizacijama prije nove ere, čovjek je pravio vodenice,
usavršavao postupke navodnjavanja, gradio kanale, akvadukte i cijevi za
transport vode, kao i vodne objekte za zadovoljavanje estetskih potreba.
Neki od poznatih hidrotehničkih objekata
(moglo bi se reći sistema) iz starog vijeka mogu se sasvim opravdano
porediti sa sličnim ostvarenjima modernog doba. Npr. u Kini je sagradjen
tzv. Carski kanal dužine oko 400 km i širine do 300 m, koji je povezivao tri glavne rijeke: Bijelu, Plavu i Žutu. Ili, poznati rimski vodovodi,
kojih je u prvom stoljeću nove ere bilo jedanaest sa ukupnom dužinom
dovoda od 350 km i kapacitetom od oko milion kubnih metara vode dnevno.
Zatim stari Feničani i Grci koji su bili poznati po gradnji pristaništa (luka), dok se kultura življenja starog Egipta nije mogla ni zamisliti bez sistema za navodnjavanje u dolini rijeke
Nila. Koliko su stari Egipćani cijenili vodu, govori i podatak otkriven u
hijeroglifskim napisima iz kojih se saznaje da su čak 2500 godina prije
nove ere imali "ministarstvo za navodnjavanje”, a svaka provincija i grad su imali upravu za vodoprivredu, ili kako su je oni zvali "vodoprivrednu kuću”.
|
